Josef Abel

Beledar iz Beča

U mirnom gradu Aschach an der Donau, mladi dječak po imenu Josef Abel započeo je život koji će ga na kraju odvesti u samo srce Austrijskog Carstva. Rođen u obitelji stolara, svoje je rane godine proveo u ritmovima zanata i učenja, no skriveni talent za crtanje ubrzo je privukao pažnju jednog prolaznog službenika. Taj slučajan susret promijenio je sve, odvrativši ga od komercijalnog puta prema prestižnoj Akademiji u Beču. Pod budnim okom majstora kao što su Friedrich Heinrich Füger i Franz Anton von Zauner, Abel se transformirao iz nadobudnog učenika u jednog od najistaknutijih akademaraca.

Njegovi rani uspjesi obilježeni su dubokom povezanošću s klasičnim svijetom. Godine 1794. njegovo djelo Daedalus i Ikar donijelo mu je zlatnu medalju, priznanje koje je signaliziralo njegov rastući značaj u akademskim krugovima Beča. To priznanje donijelo je i sredstva za traženje daljnje inspiracije izvan granica domovine. Šest godina Abel je putovao kroz Italiju, obilazivši Veneciju, Bolognju i Firencu. Te godine provedene u tuđini omogućile su mu da se uroni u ljepotu talijanske renesanse, proučavajući djela Rafaela i Michelangela, što je ostavilo neizbrisiv trag na njegovu tehnici i viziji.

Život u klasičnim sjenama

Nakon povratka u Beč, Abel se našao duboko povezanim s promjenjivim strujama umjetnosti početka devetnaestog stoljeća. Postao je član skupine Nazarena, poznate kao St. Lucasova gildija, pronašavši srodnost s drugim umjetnicima koji su tražili inspiraciju u drevnom i duhovnom. Njegova interesovanja nisu bila ograničena samo na grandiozne okvire historijske slikarstva; posjedovao je i nježnu ruku za bakropis i portretstvo. Kretao se kroz više slojeve bečkog društva, radeći kao učitelj crtanja za princa Adama Kazimierza Czartoryskog u Poljskoj prije nego što se trajno vratio u svoj omiljeni grad.

Subjekti koje je Abel birao odražavali su duboko poštovanje prema antici i figurama njegovog doba. Njegovi bakropisi i slike često su oživljavali legende, kao što su Orest i Elektra ili Sokrat i Theramen. Također je vješto hvatao likove koji su oblikovali kulturni krajolik njegovog vremena, uključujući cara Franja I. Austrijskog i slavnu glumicu Mariu Annu Adamberger. Postoji čak i tiha misterija koja okružuje jedan od njegovih portreta mladića s naočalama, za kojeg se vjeruje da bi mogao prikazivati kompozitora Franza Schuberta.

Kako je sazrijevao, Abelovo prisustvo u Beču postalo je čvrsto utemeljeno. Izabran je za člana Akademije 8. veljače 1815., što je bila visoka čast koja je učvrstila njegovo mjesto među vodećim umjetnicima grada. Njegov rad nastavio je premošćivati jaz između klasičnih ideala njegovih učitelja i novonastalih romantičarskih osjećaja njegovih suvremenika. Kada je preminuo u Beču 1818. godine, ostavio je iza sebe više od samih platana; ostavio je impresivnu knjižnicu koju je naslijedilo samo gradsko vijeće, posljednji dio života posvećenog potrazi za znanjem i pięonom.